Posterous theme by Cory Watilo

Krojim dane kao da ne postojim,

Krojim dane kao da je Sunce vecno,

Krojim dane kao da je strah toliko ostar

Krojim ih da ne ostanem sama

Ali sam na kraju opet samo ja tu

 

Koliko je recenica dovoljno

Da bih sebe ubedila da sam tu

Da mogu biti ziva

Da mogu biti srecna?

 

Preklinjem te,

Potrazi me bar nekad

Ponudi mi reci I strast

Ponudi mi ljubav,

Podari mi cvet, da ga u kosi nosim

Pronadji me u ovoj izmaglici

Ne znam kako sam ovde dospela

 

Krojim dane kao da ne postojim

Krojim dane kao da je Mesec vecan

Krojim dane kao da je usamljenost toliko strasna

Krojim dane u potrazi za nekim

Ali sam na kraju opet samo ja tu

Morala bih da pocnem da zivim da bih pisala. Za pisanje je potreban duh, ispunjenost, razogvori, pogledi, osmesi, tuga, voljenost, reci, reci, reci.. Kod mene je sve nedoreceno. Nedorecen si ti, nedorecena sam ja. Nedovoljno reci, koje ne mogu da izazovu dovoljno emocija. I onda lutam kao bez glave na sve strane, sve nesto volim i zelim i znam. Ali zapravo nista ne znam.

Ne znam da pisem jer mi je potreban dah zivota. Potreban mi je ljudski osecaj, nesto sto ume da te najezi i pokrene.

Misao. Jedna, dve. Povezane. Svetlost. Zmirkanje.

Opet sam budna. 

Opet je budan ovaj grad kome smo zivote podarili. Vozaci autobusa su vec uveliko budni, pekari su ustali satima pre nas da bi nas nahranili. Macke se lenjo istezu po prolazima. Mirisi kafe, dorucka i zvuci zivota. Jutro je jedna od najlepsih stvari koju covek moze tokom zivota da zavoli. Ne moze nista da ti pruzi taj osecaj pripadanja kao tvoj grad jutrom. Kada su sva ta ocekivanja u ljudima zapeta kao puske, onda kada se zapocinje dan.

(...)

Kako razbiti iluziju? Kako iskljuciti mozak kada zatreperis u glavi kao iskra najvoljenije zelje?

Skrivam se od tebe, od sveta. Krijem se od svetlosti kao senka koja nikada nece imati hrabrosti da se suoci sa njom. Svetlo mi je pak najpotrebnije. Nisi ni ti cak taj koji moze da me ozivi. Potrebna mi je prica koja me nece zasititi... Najprostija prica na svetu. Prica o devojci koju obasjava toplota, kojoj mili toplota po citavom telu. Sunce koje se provlaci kroz roletne. Potrebni mi je da se ne grcim, ne savijam glavu i uspravno stanem.

Da li cu ikada biti sposobna za takvu vrstu srece? Evo odmah da te prosvetlim. Ne. Pogledaj se u ogledalo. Vidis? Ti i ja, mi smo isti. Isto smo skovani. Lutalice, bacene u pogresan univerzum. U tvom oku sve vidim, prepoznajem. Beznadje, sebe. Krv nam tece venama, srce lupa u grudima, a nas dvoje ni u jednom trenutku nismo bili zivi.  Tebi je i dalje sve normalno, ali ti kapci i ta pluca se ne pomeraju sa razlogom. Samo beznacajno bivstvovanje.

Nista nije normalno dragi. Nas dvoje nikada nismo videli sustinsku srecu. U prolazu verovatno, dok je drugi ljudi zive. Ali ni tad ne umemo da je prepoznamo. Nismo mi skovani za ovaj svet, dragi. Ne vidimo nas dvoje tu retkost, tu blazenost kada se probudis ujutru i znas da bar ta jedna osoba na svetu krije u glavi ista one uspomene kao i ti. To nas dvoje nikada nismo umeli da prepoznamo.

Zato su ti misli takve. Zato ne umes da budes ziv. Zato ne vidis razliku. Zato ne cenis prisustvo drugih. Ja? Pa jesam ja luda. Najludja. Razumem.

Ali onog momenta kada naidje prvi voz, sedam u njega i odlazim u vecnost. U maglu. Ako jedno od nas hoce da zivi, onda sam to ja. Bicu to ja.

Podhranjujemo iluzije. Iz dana u dan, svako od nas pozeli da na ovom svetu jedna suza samo zbog njega potece,da neki neocekivani osmeh nastane zbog njega. Onda nam se ta iluzija koju neprekidno hranite ostacima svojih neispunjenih snova ispreci, stane tu tacno na domet Sunca. Nista vas ne ogreva, ne vidite nista. Tama. Prvobitno olaksanje. Napokon odmor od svakodnevnice, sada imam vremena da ispunim sebe. Zatim shvatite da se smrzavate, da nema vise onog osecaja. Onog koji vam se cinio nekad i pretezak, ali niste mogli nikako protiv sebe. Tek sada shvatate da ste se zagubili, u masi ljudi, u masi reci i neprijatnih situacija.Tesko je biti sposoban za srecu. Ne zelim ni da pomislim. Ne zelim ni da pomislim da mogu da se izvucem iz ovoga. Plasi me sama pomisao na srecu koja bi mogla da me zadesi. Plasi me moja nespretnost. Plasi me moj manjak zelje da stvari ostvarim. Sta ako jednog dana ne budem mogla sama niz stepenice da sidjem?

Bolje je da se navikavam na cinjenicu da nikada niz te stepenice necu moci da sidjem, da je svet samo tu u mom domenu, okviru, kako god.. Zamislim samo da ostanem sama, onda kada sam se zaista nekome predala. Zamisli zavaram samu sebe da je moguce ostati normalan. Imam osecaj da me je senka pokrila i nikada necu moci da ucinim nijedan korak koji bi mogao da me osvetli.

Udarila sam glavom o zid. Evo, ne mogu da prestanem da besnim na sebe. Pokusavam, navire mi snaga da se oduprem, ali sta kada je to samo sad...Sad kada sam povredjena.

Sve je na meni. Samo na meni i ne mogu vise ovako. Ne mogu ovaj zivot koji sama sebi unistavam..

27. mart 2012

Kada i kako da znam da li sam ti previse rekla?
Kako da znam jesam li se opet zaletela, da li sam krenula put neba?

Zasto stvari u ljubavi ne mogu da budu tako jednostavne, kao u prijateljstvu. Tu uvek imam granicu, tu uvek znam koliko i kada da stanem sa emocijama. Ovako se zaletim, jer ne znam. I zasto je toliko komplikovano?
Ponasam se kao zensko, iako toliko tvrdim da nisam tipicna. Bas jesam, bas sam skroz na skroz tipicna.
Reci izlaze iz mojih usta, ali nemaju nikakvo znacenje. Potpuno je suprotno.

Zapravo zelim da budem voljena. To je osnova svega. Pravim slona od sebe.
I ne znam da li si pogresna osoba sa kojom treba da pokusam da volim, jer ne znam koliko daleko ti mozes da ides. Nadam se da znas da ako to ne bude toliko daleko koliko ja zapadam upravo, raspascu se na delice.
Raspascu se i strunuti sa zemljom.

Zaletim se, pa se zapitam. Pa zaletim, pa zapitam. Samo mi treba odgovor, da ga protumacim.

25. jun 2010

Opraštam se.
Opraštam se od svega što sam nekad bila. Opraštam se od svega što me je nekad činilo čovekom. Opraštam se od ljubavi, od nesreće, od kiše, od stepenica. Opraštam se od reči i pogleda, poljubaca i snova.
A snovi. Oni isti snovi. Oni "uzaludno želim" snovi. Oni snovi upakovani u ovu moju ludu glavu. Ti isti snovi, potpuno nerealni. E pa do viđenja! Puštam vas niz vodu, otidite pa nekome drugom možda i donesete sreću. 

Vičem "Zbogom, doviđenja! Nemojte se nikada vratiti, tako divni i pahuljasti, nevini, čedni, željni, ljubljeni, vinite se u nebesa i nestanite, marš iz moje glave!" 
Vičem i vičem i vičem. A ne mogu ništa glasnije. Šapucem. "Odlazite, stvorovi nadanja i čežnje!" Ništa. I dalje su tu. Cak ni da poblede.
Sve je crno, kao noć pred svitanje. Tada je najcrnja, ali i tada znaš da će svanuti. Da se tada nove prilike zbrajaju, a snovi odlaze na počinak u planine. I ko zna, možda se pruži neka veličanstvena prilika, pa možda oni zaborave put nazad.

Čujem te.

Čujem kako hodaš, čujem kako govoriš, čujem buku koju praviš dok kuvaš kafu.

Čujem te.

Znam koliko kašičica stavljaš u kafu, znam koliko ne voliš da čuješ neku dosadnu pesmu na televiziji. Znam da ne možeš da prestaneš da je pevušiš ceo dan. 

Sedim sama i ispijam četvrtu kafu danas. Onu koju sam delila sa tobom, pušeci cigaretu za cigaretom na podu kuhinje. Sada sedim sama i razmišljam o tome kako te i dalje čujem.

Korake, korake, korake, ključ, vrata. Korake.

Zamišljam te kako bauljaš po stanu noćima dok ne možes da spavaš, čujem muziku koju slušaš dok se tuširaš. Vidim i čujem sve te male stvari koje bih volela da podelim sa tobom. Opet. Nikada ti nisam rekla koliko zapravo primećujem.

Daleko si. Ali i dalje mi u glavi zvrje sve te stvari kojih ne mogu da se oslobodim. Onda kada ti se neko podvuče pod kožu toliko duboko da ne možeš da dišešš, prolaziš ulicama i prisećaš se dogadjaja. I zaboli te utroba od težine tih stvari u kojima si ostala nedorečena, puna svih tih emocija koje ne možeš da kažeš.

Dešava se onda kada se isuviše zaletiš i predaš. Ishaluciniraš svu tu sreću koju misliš da zaslužuješ. 

Ali jedino što ti ostaje su taj uzdah, bol i misao, biće bolje.

I dalje te čujem, preblizu si.

 

Moj dragi ne misli samo na mene, moj dragi voli drugu. Mom dragom padam na pamet samo kad je sam, kada ce sve zahladni prema njemu on zna da cu ja biti ona topla i draga, ona koja ce voleti uprkos svemu.

Kako ne razumes sve te moje reci, kako ne razumes to sto se bacam pred tebe cela, ogoljena i nesretna..

Ili jednostavno volis da me mucis? Ili me jos manje volis.