Opet sam pateticna. Srela sam ga, videla. Sedela sa njim. Ne razmenivsi nijedan vise pogled od onog pozdravnog... Jako je neprijatno, neprijatno se osecam. Ne zelim, opet sam poremecena opet potajno zelim.. Ocekujem poruku, gubim glavu zarad gluposti.
I koji mi je kurac vise? To pitanje postavljam sebi vec 4 godine, skoro 5. Da li je stvarno toliko vredan, toliko bitan, toliko sve? Da li ga stvarno toliko zelim?
I sve sto nam se desi, i sve sto smo razmenili od reci do telesnih tecnosti nije dovoljno da budem bliska sa njim. Da se osetim dovoljno blisko. Mislim da je u tome najveci problem... Toliko to zelim, toliko sam srecna i zadovoljna kada to sve tako izgleda.. A sad, evo prolaze dani, prolaze nedelje i nema ni traga ni glasa od njega.. On ima sve u zivotu, ima devojku ima san ima sve.. A ja ostajem zarobljena ovde, cini mi se vec vekovima, zakljucana spolja.. Ne mogu da izadjem, ali on moze da svrati kad god hoce. I svaki put cu biti srecna, a kada to prodje, skupljacu se po patosu.
Ne place mi se, ne kuka mi se. Ne opija mi se, ne glupira mi se... Samo sam razocarana.
U koga? U sebe, u nejga, u Igora. Da, u Igora. Ali da, najvise u sebe...