Posterous theme by Cory Watilo

Evo bas su ovom trenutku ne znam sta da radim od sebe. 

Malopre dok sam gledala film, plakala sam. I bilo mi je jos tuznije to sto bih volela da sam nekim taj plac mogu da podelim. Da neko misli da sam blesava sto se potresam toliko, ali da me svejedno zagrli i kaze mi da sam luda. Da me nasmeje. Da bude tu.

'We accept the love we think we deserve.' Po tome koliko sam ti pruzila i koliko sam ti prostora dala da od nas ucinis nesto, svaki tvoj potez bi bio maestralan ti bi trebalo da budes ta ljubav koju zasluzujem. Tebe sam izabrala.

Ali ne, tretiras me kao da sam niko. Nothing.

Usamljena sam. Nemam nikog. Nemam ni sebe. Ne umem da zivim. Ne umem da budem srecna.

Najvise me grize to i ne mogu, jednostavno ne mogu da se suprotstavim. Pokusavam. Ali jednostavno je, ljudi odlaze. Ljudi odlaze jer me ne razumeju. Odlaze jer se ja toliko trudim, i onog momenta kada toga nema vise, oni odlaze. Sve ih ja drzim tu.. a onda kada su potrebni, otperjaju svojim brigama.

Nemam nikoga. Prosle su tolike godine skolovanja i ekskurzija i svega, a ja nemam nikoga. Lazem, imam. Ali sada se plasim da tim ljudima uopste kazem ovo..

Mislim da sam dojadila svima. Ponajvise sebi.