Čujem te.
Čujem kako hodaš, čujem kako govoriš, čujem buku koju praviš dok kuvaš kafu.
Čujem te.
Znam koliko kašičica stavljaš u kafu, znam koliko ne voliš da čuješ neku dosadnu pesmu na televiziji. Znam da ne možeš da prestaneš da je pevušiš ceo dan.
Sedim sama i ispijam četvrtu kafu danas. Onu koju sam delila sa tobom, pušeci cigaretu za cigaretom na podu kuhinje. Sada sedim sama i razmišljam o tome kako te i dalje čujem.
Korake, korake, korake, ključ, vrata. Korake.
Zamišljam te kako bauljaš po stanu noćima dok ne možes da spavaš, čujem muziku koju slušaš dok se tuširaš. Vidim i čujem sve te male stvari koje bih volela da podelim sa tobom. Opet. Nikada ti nisam rekla koliko zapravo primećujem.
Daleko si. Ali i dalje mi u glavi zvrje sve te stvari kojih ne mogu da se oslobodim. Onda kada ti se neko podvuče pod kožu toliko duboko da ne možeš da dišešš, prolaziš ulicama i prisećaš se dogadjaja. I zaboli te utroba od težine tih stvari u kojima si ostala nedorečena, puna svih tih emocija koje ne možeš da kažeš.
Dešava se onda kada se isuviše zaletiš i predaš. Ishaluciniraš svu tu sreću koju misliš da zaslužuješ.
Ali jedino što ti ostaje su taj uzdah, bol i misao, biće bolje.
I dalje te čujem, preblizu si.