Posterous theme by Cory Watilo

Podhranjujemo iluzije. Iz dana u dan, svako od nas pozeli da na ovom svetu jedna suza samo zbog njega potece,da neki neocekivani osmeh nastane zbog njega. Onda nam se ta iluzija koju neprekidno hranite ostacima svojih neispunjenih snova ispreci, stane tu tacno na domet Sunca. Nista vas ne ogreva, ne vidite nista. Tama. Prvobitno olaksanje. Napokon odmor od svakodnevnice, sada imam vremena da ispunim sebe. Zatim shvatite da se smrzavate, da nema vise onog osecaja. Onog koji vam se cinio nekad i pretezak, ali niste mogli nikako protiv sebe. Tek sada shvatate da ste se zagubili, u masi ljudi, u masi reci i neprijatnih situacija.Tesko je biti sposoban za srecu. Ne zelim ni da pomislim. Ne zelim ni da pomislim da mogu da se izvucem iz ovoga. Plasi me sama pomisao na srecu koja bi mogla da me zadesi. Plasi me moja nespretnost. Plasi me moj manjak zelje da stvari ostvarim. Sta ako jednog dana ne budem mogla sama niz stepenice da sidjem?

Bolje je da se navikavam na cinjenicu da nikada niz te stepenice necu moci da sidjem, da je svet samo tu u mom domenu, okviru, kako god.. Zamislim samo da ostanem sama, onda kada sam se zaista nekome predala. Zamisli zavaram samu sebe da je moguce ostati normalan. Imam osecaj da me je senka pokrila i nikada necu moci da ucinim nijedan korak koji bi mogao da me osvetli.