Kako razbiti iluziju? Kako iskljuciti mozak kada zatreperis u glavi kao iskra najvoljenije zelje?
Skrivam se od tebe, od sveta. Krijem se od svetlosti kao senka koja nikada nece imati hrabrosti da se suoci sa njom. Svetlo mi je pak najpotrebnije. Nisi ni ti cak taj koji moze da me ozivi. Potrebna mi je prica koja me nece zasititi... Najprostija prica na svetu. Prica o devojci koju obasjava toplota, kojoj mili toplota po citavom telu. Sunce koje se provlaci kroz roletne. Potrebni mi je da se ne grcim, ne savijam glavu i uspravno stanem.
Da li cu ikada biti sposobna za takvu vrstu srece? Evo odmah da te prosvetlim. Ne. Pogledaj se u ogledalo. Vidis? Ti i ja, mi smo isti. Isto smo skovani. Lutalice, bacene u pogresan univerzum. U tvom oku sve vidim, prepoznajem. Beznadje, sebe. Krv nam tece venama, srce lupa u grudima, a nas dvoje ni u jednom trenutku nismo bili zivi. Tebi je i dalje sve normalno, ali ti kapci i ta pluca se ne pomeraju sa razlogom. Samo beznacajno bivstvovanje.
Nista nije normalno dragi. Nas dvoje nikada nismo videli sustinsku srecu. U prolazu verovatno, dok je drugi ljudi zive. Ali ni tad ne umemo da je prepoznamo. Nismo mi skovani za ovaj svet, dragi. Ne vidimo nas dvoje tu retkost, tu blazenost kada se probudis ujutru i znas da bar ta jedna osoba na svetu krije u glavi ista one uspomene kao i ti. To nas dvoje nikada nismo umeli da prepoznamo.
Zato su ti misli takve. Zato ne umes da budes ziv. Zato ne vidis razliku. Zato ne cenis prisustvo drugih. Ja? Pa jesam ja luda. Najludja. Razumem.
Ali onog momenta kada naidje prvi voz, sedam u njega i odlazim u vecnost. U maglu. Ako jedno od nas hoce da zivi, onda sam to ja. Bicu to ja.