25. jun 2010
Opraštam se.
Opraštam se od svega što sam nekad bila. Opraštam se od svega što me je nekad činilo čovekom. Opraštam se od ljubavi, od nesreće, od kiše, od stepenica. Opraštam se od reči i pogleda, poljubaca i snova.
A snovi. Oni isti snovi. Oni "uzaludno želim" snovi. Oni snovi upakovani u ovu moju ludu glavu. Ti isti snovi, potpuno nerealni. E pa do viđenja! Puštam vas niz vodu, otidite pa nekome drugom možda i donesete sreću.
Vičem i vičem i vičem. A ne mogu ništa glasnije. Šapucem. "Odlazite, stvorovi nadanja i čežnje!" Ništa. I dalje su tu. Cak ni da poblede.
Sve je crno, kao noć pred svitanje. Tada je najcrnja, ali i tada znaš da će svanuti. Da se tada nove prilike zbrajaju, a snovi odlaze na počinak u planine. I ko zna, možda se pruži neka veličanstvena prilika, pa možda oni zaborave put nazad.