Posterous theme by Cory Watilo

Poceli smo polako, kako si, sta radis, sta ima novo? Ma nije hladno sta ti je, smejem se ironicno. Cekam te 15 minuta, al' necu da ti kazem da mi to uopste nije problem i da to nije nista, da bih za tebe uradila mnogo vece stvari. Ne kazem ti da je vreme proletelo jako, jako brzo. Izgledas kao klosar, zasto se nisi bolje obukao stvarno si lud.. Ma sto ti je kriv januar, nista ne fali januaru. Zamisli da je jos pao jebeni sneg.. Hladno ti je, e znas sta, bas su nam disfunkcionalne ove bleje. Ziveli, srecna ti nova godina.. 

Rec po rec, pogled. Prolaze mi slike kroz glavu, sve stvari koje sam ti rekla, sve sto si odgovorio, stvari kojima smo se zajedno smejali.. Veruj mi nikad se nisam osecala ni sa kim tako. Nemas pojma koliko mi je puta kroz glavu proslo to da te volim. Ne zaljubljeno, volim te bre!

A onda moj jebeni strah.

Poljubac koji je najlepsi na svetu, najdivniji. Jedna misao samo mi prolazi kroz glavu, prosli put, depresija, raspadanje na delove.. Uplasi me i vrati me u ovu moju misiju rupu. Osecam se bezvredno. 

Onda mi sine druga misao, bas zato sto te volim ne mogu sebi da dopustim da se osecam bezvredno. Moram da odlucim, da li cu da nastavim sama i da nemam ove seanse sa tobom ili da budem na uzici i da se rusim kao dominoes in pretty patterns..

Nesto moram da okoncam.

Prvi januar mi dodje najomiljeniji dan u godini. Tada znam da cu se lepo osecati, i taj osecaj ne zamire sa prolaskom vremena.. Puna sam nade.

I to je ono sto je mozda sad najvaznije. Spremam se da uzmem zivot u svoje ruke, a lepe misli mi trebaju u glavi.

Jednostavno je.

Evo bas su ovom trenutku ne znam sta da radim od sebe. 

Malopre dok sam gledala film, plakala sam. I bilo mi je jos tuznije to sto bih volela da sam nekim taj plac mogu da podelim. Da neko misli da sam blesava sto se potresam toliko, ali da me svejedno zagrli i kaze mi da sam luda. Da me nasmeje. Da bude tu.

'We accept the love we think we deserve.' Po tome koliko sam ti pruzila i koliko sam ti prostora dala da od nas ucinis nesto, svaki tvoj potez bi bio maestralan ti bi trebalo da budes ta ljubav koju zasluzujem. Tebe sam izabrala.

Ali ne, tretiras me kao da sam niko. Nothing.

Usamljena sam. Nemam nikog. Nemam ni sebe. Ne umem da zivim. Ne umem da budem srecna.

Najvise me grize to i ne mogu, jednostavno ne mogu da se suprotstavim. Pokusavam. Ali jednostavno je, ljudi odlaze. Ljudi odlaze jer me ne razumeju. Odlaze jer se ja toliko trudim, i onog momenta kada toga nema vise, oni odlaze. Sve ih ja drzim tu.. a onda kada su potrebni, otperjaju svojim brigama.

Nemam nikoga. Prosle su tolike godine skolovanja i ekskurzija i svega, a ja nemam nikoga. Lazem, imam. Ali sada se plasim da tim ljudima uopste kazem ovo..

Mislim da sam dojadila svima. Ponajvise sebi.

Ne znam sta da napisem. Glava mi je puna nekih tuznih misli, ali nijedna nije vredna da je spustim na papir. Jednostavno se osecam kao i uvek. Nesposobno da bilo sta od toga izrazim. 

Hitno mi je potrebna neka zivotna sreca. Nesto sto ce da mi pokaze da ne zivim uzalud nekome ovaj zivot. Zelim da se zaljubim, promenim, zavolim, sretnem, ohrabrim, uspem.. I sve to zavisi od mene. Trudim se zivota mi, samo nekad mi se cini da cim krenem, neko me odvali cekicem po glavi i pita gde sam posla.

Kocim sebe, ne dam sebi mira. Kako da se promenim, kako da ne unistavam sebe vise sistematski?

Hajde da napisem tu pricu koju si me zamolio. Hajde. Hajde da pustim suze na papir i neka se one razliju u pravcu onoga sto zelim od tebe, pa neka ti one kazu.

Ovo je bio jedan tuzan rodjendan. 

Prosto zato sto neki ljudi koje sam htela tu, nisu bili. Sve se rasprsilo i  nestalo, neka prijateljstva, neke reci, neki odnosi. Jendostavno sam ostala sama posle svega toga. Tuzno mi je, ali i dalje pokusavam da se nosim sa tim najbolje sto mogu. Kao, bili bi tu da to tako treba.

Ovo je zapravo bio jedan jako tuzan vikend.

Razocarala sam se u tebe. Ponasas se kao dete, a toliko sam te idealizovala. Toliko mi to smeta u jednom trenutku, a u drugom vidim nju kako ti prilazi i koliko si drugaciji sa njom i tim njenim ljudima.. Prosto covek nikada ne treba da ti veruje. Odlucila sam da se distanciram. Neces me videti neko vreme, eto do tog 11og prokletog.  Tada zelim da me vidis, pre toga ne. Taman i ja malo da se smirim, da se unormalim.

Pokusavam da delujem zdravo, pokusavam da se nosim sa ovim osecanjem koji vucaram sa sobom vec neko vreme. Usredsredicu se na nesto, samo da zaboravim malo taj osecaj koji mi govori da ne umem taj zivot, i da ga propustam. Samo to da zaboravim, i valjda ce neko tamo da klikne plej, a ja cu poceti da se vrtim u krug kao one jeftine igrackice koje osvojis u luna parku.

 

Zelim to mesto za nas. Ogoljene zidove, prazne coskove i jedan dusek na podu. Stolice pored prozora sa divnim pogledom na svet u kome ne umemo da se sporazumemo. Zelim to mesto za nas da bismo dopustili jedno drugom da se volimo. Da me ne bude briga za nju, niti za to sto tamo, u tom svetu niko ne zna da sam tvoja.

Zelim tu samocu koju moja glava stvara samo za nas. Zelim da me volis do iznemoglosti, da mi se predas do kraja. Da popusimo tu cigaretu posle seksa. 

Zamisljam nas kako pijemo kafu i razgovaramo o najnebitnijim stvarima univerzuma. Secas se, kao prosli put? Smejemo se dok nas stomaci bole. Razumemo se. Dopustamo to jedno drugom.

Zelim da se ljubimo dok nas vilice ne zabole, i onda posle toga jos vise. Zelim smeh izmedju poljubaca zato sto znas da me imas.

Jedini je problem u tome sto ne znam koliko cu biti sposobna za svet posle te avanture. Mislim da ce mi trebati da sreca mnogo vise nego sto mislis. Sve je to nemoguce, evo suza mi se stvara u oku. Boli me koliko smo udaljeni, ali ce me jos vise boleti bliskost koju ne mozemo da odrzimo.

Sanjala sam te predivno. Osetila sam ti ukus usana i sjaj u ocima je ponovo bio na zavidnom nivou. Opet je bio upucen meni. Delili smo ono malo privatnosti koju imamo, imali smo zelju jedno za drugim.. Htela sam te pored sebe i to sam ti rekla, hteo si me pored sebe i to si rekao.

Tesko mi je. Patim za snom. Patim kao da se stvarno desilo... Patim kao da je san ono sto zelim najvise na svetu.

Osecam se lose. Ponavljam se. Ne ide mi nista.

Sinoc smo izasli, pivo, rakija, pivo, rakija... I naravno, potajne misli o Nikoli koji bi trebalo da svrati. Onda jebeni Walk of life i jebeni Jovke koji pominje Igora.

I MOJA JEBENA POTREBA DA PATIM.

Zasto to sebi radim, zasto ne mogu da se izvucem iz svega normalna?

Naravno da sam mu poslala poruku. Rekla mu da sam 'onako'. Nisam 'onako' sjajno sam. Sjajno sam bez njega. Opet sam se postavila kao da zavisim od njega.. Nisam tuzna. Nisam zbog njega. Zbog sebe sam tuzna, zbog svojih nemogucnosti. Kako ne shvata da to sto ga se setim je lecenje sopstvenih tegoba? Zasto ja to ne mogu da iskazem tako??

Ne zelim da misli da patim zbog njega.

Zadovoljna sam svojom slobodom, zadovoljna sam kad se setim kako je bilo I DA SAD VISE NIJE TAKO.

Ne znam, boli me sve kad pijem. Ali nisam prazna.. Ovako sam prazna. Eto, sad sam puna emocija ali cu do kraja dana otupeti.

I onda ce opet morati da se desi nesto sto ce me prodrmati. SAMO MORAM DA SE USREDSREDIM NA NEKOG DRUGOG.

Svi nesto pevaju o tim prvim poljupcima. Gde god da se covek okrene, uvek ti prvi poljupci.  Kao da je to neka neprevazidjena stvar, kao neka visina koja se nikada ne moze dostici. Koliko li su samo u zabludi ti ljudi, ili sam mozda ja to koja je zablentavljena?

Ne znam, prvi poljupci su za mene jedna velika nespretnost. Slatka i simpaticna naravno, ali jedna velika nespretnost koja nam se pruzila kao beg od stvarnosti. Toliko se zaletimo I mislimo da znamo sve, cak I te prve poljupce. Nije nam nista tesko..

Svima su oni najdrazi, bas zato sto su najlaksi. Najlakse je ljubiti kada je tako lako, najlakse je posvetiti se kada je neko fin.  Sa lakocom, uljuljkavamo se u tu nespretnost nesvesni sveta.

Kada ti prvi postanu neki drugi, mozda je mnogo teze. Ne znam, od duse do duse  je sve drugacije. Osobito meni, teze je. Ali je sto puta draze. Drugi put kada ljubis, znas zasto ljubis. Znas kako da podignes gard, mozda je nekad malo teze ga spustiti ali znas I to.

Znas kako da se predas, a da se ne zaletis. I sto je najbitnije, znas kako da volis I onda kada nije sve tako lagano.