Posterous theme by Cory Watilo

Zašto ovo radim i sebi i tebi? Zašto sam ovako nestalna, i ne zahvalna. Zašto, sada, prvi put kada me neko voli, ne volim i ja njega... Tom istom snagom, istom čežnjom i željom. Zašto mi se u misli vraćaju neke nepotrebne stvari.

Zašto mi nisi dovoljan?

Sedim, ovako istrošena i ubijena. U stomaku i u glavi dva različita osećaja.

Glava te želi, užasno joj je bez tebe. Stomak, pak, tuguje za nekim starim stvarima.. Misli, biću slobodna kada ostanem sama.

I šta je najbolje? Da sedim ovde ovako bespomoćna?

Dosta mi je plakanja, na svakih nedelju dana po jedan nervni slom.

Nije da te ne volim. Samo sam vise zaljubljena u tu cinjenicu da me neko voli onako kako sam ja volela... Kako možda još uvek volim.

Ma daj, ne budi tako glupava.

A jesam, najglupavija sam. Savrsen si. Ali sam i dalje nestabilna, to znači da je nešto pogrešno. Možda znači da sam ja pogrešna.

Fali mi dim, fali mi tuga, ne mogu da budem ovako stabilna...

Kažeš mi da se javim kad ne budem nervozna. Ne znam kada ću prestati.

I koju god stvar da uradim, radim je u potajnoj nadi da će ti dozlogrditi. Da ćeš ti mene ostaviti, da nećeš hteti da me vidiš... Samo da ne budem ja ta koja će da preseče jer se plašim toga, lakše mi je da krivim tebe posle. Šta ako je to greška. A ako to uradim, znam i ti znaš da nikada neću preći preko toga i inatiću se. Inatiću se kao nikada do sad.

Jednom smo bili pri rastanku, tada sam odlučila da ostanem u ovome  jer nisam htela da me sustižu neke stare stvari. Opet sam bila sebična. One me sustižu sve vreme, ali te i dalje želim. I dalje sam sebična.

Ali sada želim sebe i ne znam šta se dešava. Slobodna sam kažeš i ovako. Ma daj.

Nisam, nikada i nisam bila. 

i.

Jedna sam od onih koja nikada nece pozvati. Nikada se necu ujednostaviti,  iako sebi nalazem tu parolu. Smatram da je takav zivot laksi, kada imas hrabrosti I herca da uzmes ono sto zelis. Ali tu se stvara jedan problem, kao jedan veliki slon kojeg niko ne moze da pomeri… Moja neodlucnost. Ne mogu te se posle otarasiti tako lako, kao sto mogu da se otarasim svojih osecanja. Svoju zelju da te vidim vrlo lako mogu da ugusim.

Nikada nisam bila ni sigurna sta osceam prema tebi. Jeste neka vrsta prisnosti, odnosno neka vrsta mog prilagodjavanja svetu. Najgore mi je od svega to sto se u trenucima kada bih najvise trebala da budem zaljubljena prisetim koliko je to sve pogresno, da ja ne bi trebala da budem ta I da se to ne desava tako lako. Da to nije to. I onda mi se cak I desi da ti kazem neku od tih stvari iskeno, ali ih ti precujes. Ne cujes ih, ili ih zaobidjes, shvatis kako zelis I trazis potvrdu od mene da li je sve to tako zaista. Onda se ja, naravno, sebicnjakusa, setim. Pa mozes ga izgubiti, a nisi sigurna da je tako.

Hodam po ivici non stop. Ne znam na koju bih stranu skocila. Kao da je sa jedne strane provalija kojoj ne vidim kraj, a na drugoj dobro poznati teren neke pustinje.

I ne znam sta bih radial, najradije bih ostala da cucim tu na toj ivici, sa glavom na kolenima dok neko umesto mene ne odluci. Ako neko odluci, a meni bude lose, pa necu ja biti kriva. Moci cu da kukam do mile volje, da prebacujem I durim se.

I eto, sedecu sad ovako, citati, lezati, bilo sta raditi I uvek potajno gledati u telefon.

Kad ne vidim propusten poziv, bice mi pomalo krivo ali cu se ubediti da je tako bolje, jer secas se kako si bila iznervirana kada te je pozvao prosli put. I znam da jesam, pukla bih glavom o zid koliko sam bila iznervirana.

Ali me I dalje nervira kada nisi tu.

Sve je to jedna djavolja rabota, ta ljubav. NIsta to ne valja, I sve mi to smrdi.

A I ti, sto ne zoves vise?

29. septembar.

Vec dugo me prati taj isti osecaj. Ne znam da li si ikada bio upoznat sa tako necim, ali je to jedna jako gladna I opaka stvar. Uhvati te jednom, ni sam ne shvatis kada, I sve vreme je tu I hrani se tvojom voljom I zeljom. Prosto ga ne mozes oterati, niti shvatiti, a kamoli uticati na njega.

Oh, meni naravno taj osecaj nije stran. Cak mi je I poznanik sada. Navikli smo se jedno na drugo, kao komsije sa istog sprata smo. Srecemo se nekad u prodavnici, pred postanskim sanducetom, znamo za postojanje ovog drugog, ali ne jebemo zivu silu za to. Iako toliko zavisimo jedno od drugog.

 

Prestala sam da volim. U jednom trenutku svog zivota, prestala sam to da radim. Samo jednostavno drzim ljude u secanju, u prostoru, u sadasnjosti. Samo postoje. Ali daleko od toga da ih volim. Cak sta vise, mislim da sam potpuno nesposobna za to, za ljubav uopste. Mozda je ovo sto pruzam tebi, najvise sto mogu. Naravno, razumes me da kada pricam o ljubavi, mislim na onu romanticnu?

Osecam se obogaljeno, jer ovo sto mogu da pruzim nije nista. Realno, sta dobijas od ovoga? Samo gomilu straha I neizgovorenih reci. Zamisljam tog nekoga, ko ce doci u moj zivot I promeniti sve. Ne smej mi se, I dalje imam te tinejdzerske snove, svaka devojka ih ima I ne odrice ih se tako lako… Zamisljam sebe u toj situaciji, kada ga upoznajem, I znam da necu moci nikada, ali bas nikada da ga volim onoliko koliko volim sebe. Jednostavno je pogresno. Protracicu njegovu ljubav, njegovo vreme I jednostavno cu ostati secanje. Jer sam bila ona koja nije mogla da uzvrati.

Mozda se samo mnogo zanosim, mozda sam samo jos nesnadjena u univerzumu I ne znam kako sve to funkcionise. Ne znam cak ni kako nas dvoje funkcionisemo, ne postoji definicija za to. Uvek sam mrzela definicije, ali je mozda to jedini nacin. Razloziti sve na proste detalje, spojiti strelicama I ici po cvrstoj zemlji, laganog hoda ali ipak sigurnog.

Hod sa tobom nikada nije siguran. Zapravo, uvek je nesiguran. Ali me jednostavno nesto tera na jos.. Hodanje bi trebalo da bude najprirodnija stvar na svetu.

 

Opet sam pateticna. Srela sam ga, videla. Sedela sa njim. Ne razmenivsi nijedan vise pogled od onog pozdravnog... Jako je neprijatno, neprijatno se osecam. Ne zelim, opet sam poremecena opet potajno zelim.. Ocekujem poruku, gubim glavu zarad gluposti.

I koji mi je kurac vise? To pitanje postavljam sebi vec 4 godine, skoro 5. Da li je stvarno toliko vredan, toliko bitan, toliko sve? Da li ga stvarno toliko zelim?

 

I sve sto nam se desi, i sve sto smo razmenili od reci do telesnih tecnosti nije dovoljno da budem bliska sa njim. Da se osetim dovoljno blisko. Mislim da je u tome najveci problem... Toliko to zelim, toliko sam srecna i zadovoljna kada to sve tako izgleda.. A sad, evo prolaze dani, prolaze nedelje i nema ni traga ni glasa od njega.. On ima sve u zivotu, ima devojku ima san ima sve.. A ja ostajem zarobljena ovde, cini mi se vec vekovima, zakljucana spolja.. Ne mogu da izadjem, ali on moze da svrati kad god hoce. I svaki put cu biti srecna, a kada to prodje, skupljacu se po patosu.

Ne place mi se, ne kuka mi se. Ne opija mi se, ne glupira mi se... Samo sam razocarana.

U koga? U sebe, u nejga, u Igora. Da, u Igora. Ali da, najvise u sebe...

Beznadezno nevoljena ili kako je neko nesposoban da zivi

Ovo radim zato sto ne mogu da sredim misli. Poslednjih dana sam rastrkana, misli su mi zbrkane. Niti znam sta zelim, niti da li to tako treba. Uleti mi neka misao, ali se svake plasim. Ali, kao da sam ikada znala sta zelim.

I onda, naravno, nadjem neki glupavi sajt gde niko ne moze da me procita. That's a good thing. Samo mi je ptoreban izduvni ventil.. Jer pisati na laptopu, opasno je jer neko moze da pronadje. Ne znam koja mi je to logika da na internetu to niko ne moze da pronadje..

Krenula sam na faks, nije lose. Trudim se da izneverim, vredna sam za sad. Osim sto sad pisem ovo, a ne esej. Ali dobro, ovo je za moje psihicko zdravlje vrlo bitno.. Ma kao da je fakultet razlog zasto sam ovoliko rastresena..

Vratila sam se u benzadezno stanje. Ono stanje iz koga sam pokusavala da pobegnem, i malo se otrgla i dokopala normalnosti ali damn, propade.. Opet sam beznadezna. I bez nade.

Bez kontrole. Bez samopouzdanja. Bez svesti o sebi, bilo kakvoj svesti. Bez zelje da se socijalizujem. Osecam se kao glupavi tinejdzer, sto zapravo i jesam. 

Hodam kao zombi danima, slusam tuznu muziku i ne zivim normalno. Ne znam zasto to, ali ne mogu cak i da nadjem tacan uzrok. Trebalo bi da je to I, ali nije. Nije ni N. Mislim da sam samo ja.

Jer sam nesposobna da se izlecim. Da uzmem samu sebe u ruke i smirim se. Naravno, sebe ubedjujem da je to on.. Ali nije, on je samo mali delic.. Ali, zar se nisi naucila da ne ocekujes nista ti nedorecena osobo?

Uglavnom, potrebna mi je promena i to vrlo ocigledna. Ne dopadam se samoj sebi, ovako beznadezna. A to je jedna od stvari koju nisam zelela nikako da se vrati.

Pitas se kad to nisam bila beznadezna?

Onda kad sam bila sa I. 

Zakljucak: hocu da budem voljena.

Jako je tuzno to.

Tuzno je i to sto sam nasla nepoznati sajt da kacim benzadezne teksotve i patetiku.

Potrebno mi je to, cisto da se osetim kao da nekome nesto govorim.