Posterous theme by Cory Watilo

Evo bas su ovom trenutku ne znam sta da radim od sebe. 

Malopre dok sam gledala film, plakala sam. I bilo mi je jos tuznije to sto bih volela da sam nekim taj plac mogu da podelim. Da neko misli da sam blesava sto se potresam toliko, ali da me svejedno zagrli i kaze mi da sam luda. Da me nasmeje. Da bude tu.

'We accept the love we think we deserve.' Po tome koliko sam ti pruzila i koliko sam ti prostora dala da od nas ucinis nesto, svaki tvoj potez bi bio maestralan ti bi trebalo da budes ta ljubav koju zasluzujem. Tebe sam izabrala.

Ali ne, tretiras me kao da sam niko. Nothing.

Usamljena sam. Nemam nikog. Nemam ni sebe. Ne umem da zivim. Ne umem da budem srecna.

Najvise me grize to i ne mogu, jednostavno ne mogu da se suprotstavim. Pokusavam. Ali jednostavno je, ljudi odlaze. Ljudi odlaze jer me ne razumeju. Odlaze jer se ja toliko trudim, i onog momenta kada toga nema vise, oni odlaze. Sve ih ja drzim tu.. a onda kada su potrebni, otperjaju svojim brigama.

Nemam nikoga. Prosle su tolike godine skolovanja i ekskurzija i svega, a ja nemam nikoga. Lazem, imam. Ali sada se plasim da tim ljudima uopste kazem ovo..

Mislim da sam dojadila svima. Ponajvise sebi.

Ne znam sta da napisem. Glava mi je puna nekih tuznih misli, ali nijedna nije vredna da je spustim na papir. Jednostavno se osecam kao i uvek. Nesposobno da bilo sta od toga izrazim. 

Hitno mi je potrebna neka zivotna sreca. Nesto sto ce da mi pokaze da ne zivim uzalud nekome ovaj zivot. Zelim da se zaljubim, promenim, zavolim, sretnem, ohrabrim, uspem.. I sve to zavisi od mene. Trudim se zivota mi, samo nekad mi se cini da cim krenem, neko me odvali cekicem po glavi i pita gde sam posla.

Kocim sebe, ne dam sebi mira. Kako da se promenim, kako da ne unistavam sebe vise sistematski?

Hajde da napisem tu pricu koju si me zamolio. Hajde. Hajde da pustim suze na papir i neka se one razliju u pravcu onoga sto zelim od tebe, pa neka ti one kazu.

Ovo je bio jedan tuzan rodjendan. 

Prosto zato sto neki ljudi koje sam htela tu, nisu bili. Sve se rasprsilo i  nestalo, neka prijateljstva, neke reci, neki odnosi. Jendostavno sam ostala sama posle svega toga. Tuzno mi je, ali i dalje pokusavam da se nosim sa tim najbolje sto mogu. Kao, bili bi tu da to tako treba.

Ovo je zapravo bio jedan jako tuzan vikend.

Razocarala sam se u tebe. Ponasas se kao dete, a toliko sam te idealizovala. Toliko mi to smeta u jednom trenutku, a u drugom vidim nju kako ti prilazi i koliko si drugaciji sa njom i tim njenim ljudima.. Prosto covek nikada ne treba da ti veruje. Odlucila sam da se distanciram. Neces me videti neko vreme, eto do tog 11og prokletog.  Tada zelim da me vidis, pre toga ne. Taman i ja malo da se smirim, da se unormalim.

Pokusavam da delujem zdravo, pokusavam da se nosim sa ovim osecanjem koji vucaram sa sobom vec neko vreme. Usredsredicu se na nesto, samo da zaboravim malo taj osecaj koji mi govori da ne umem taj zivot, i da ga propustam. Samo to da zaboravim, i valjda ce neko tamo da klikne plej, a ja cu poceti da se vrtim u krug kao one jeftine igrackice koje osvojis u luna parku.