Posterous theme by Cory Watilo

Morala bih da pocnem da zivim da bih pisala. Za pisanje je potreban duh, ispunjenost, razogvori, pogledi, osmesi, tuga, voljenost, reci, reci, reci.. Kod mene je sve nedoreceno. Nedorecen si ti, nedorecena sam ja. Nedovoljno reci, koje ne mogu da izazovu dovoljno emocija. I onda lutam kao bez glave na sve strane, sve nesto volim i zelim i znam. Ali zapravo nista ne znam.

Ne znam da pisem jer mi je potreban dah zivota. Potreban mi je ljudski osecaj, nesto sto ume da te najezi i pokrene.

Misao. Jedna, dve. Povezane. Svetlost. Zmirkanje.

Opet sam budna. 

Opet je budan ovaj grad kome smo zivote podarili. Vozaci autobusa su vec uveliko budni, pekari su ustali satima pre nas da bi nas nahranili. Macke se lenjo istezu po prolazima. Mirisi kafe, dorucka i zvuci zivota. Jutro je jedna od najlepsih stvari koju covek moze tokom zivota da zavoli. Ne moze nista da ti pruzi taj osecaj pripadanja kao tvoj grad jutrom. Kada su sva ta ocekivanja u ljudima zapeta kao puske, onda kada se zapocinje dan.

(...)

Kako razbiti iluziju? Kako iskljuciti mozak kada zatreperis u glavi kao iskra najvoljenije zelje?

Skrivam se od tebe, od sveta. Krijem se od svetlosti kao senka koja nikada nece imati hrabrosti da se suoci sa njom. Svetlo mi je pak najpotrebnije. Nisi ni ti cak taj koji moze da me ozivi. Potrebna mi je prica koja me nece zasititi... Najprostija prica na svetu. Prica o devojci koju obasjava toplota, kojoj mili toplota po citavom telu. Sunce koje se provlaci kroz roletne. Potrebni mi je da se ne grcim, ne savijam glavu i uspravno stanem.

Da li cu ikada biti sposobna za takvu vrstu srece? Evo odmah da te prosvetlim. Ne. Pogledaj se u ogledalo. Vidis? Ti i ja, mi smo isti. Isto smo skovani. Lutalice, bacene u pogresan univerzum. U tvom oku sve vidim, prepoznajem. Beznadje, sebe. Krv nam tece venama, srce lupa u grudima, a nas dvoje ni u jednom trenutku nismo bili zivi.  Tebi je i dalje sve normalno, ali ti kapci i ta pluca se ne pomeraju sa razlogom. Samo beznacajno bivstvovanje.

Nista nije normalno dragi. Nas dvoje nikada nismo videli sustinsku srecu. U prolazu verovatno, dok je drugi ljudi zive. Ali ni tad ne umemo da je prepoznamo. Nismo mi skovani za ovaj svet, dragi. Ne vidimo nas dvoje tu retkost, tu blazenost kada se probudis ujutru i znas da bar ta jedna osoba na svetu krije u glavi ista one uspomene kao i ti. To nas dvoje nikada nismo umeli da prepoznamo.

Zato su ti misli takve. Zato ne umes da budes ziv. Zato ne vidis razliku. Zato ne cenis prisustvo drugih. Ja? Pa jesam ja luda. Najludja. Razumem.

Ali onog momenta kada naidje prvi voz, sedam u njega i odlazim u vecnost. U maglu. Ako jedno od nas hoce da zivi, onda sam to ja. Bicu to ja.

Podhranjujemo iluzije. Iz dana u dan, svako od nas pozeli da na ovom svetu jedna suza samo zbog njega potece,da neki neocekivani osmeh nastane zbog njega. Onda nam se ta iluzija koju neprekidno hranite ostacima svojih neispunjenih snova ispreci, stane tu tacno na domet Sunca. Nista vas ne ogreva, ne vidite nista. Tama. Prvobitno olaksanje. Napokon odmor od svakodnevnice, sada imam vremena da ispunim sebe. Zatim shvatite da se smrzavate, da nema vise onog osecaja. Onog koji vam se cinio nekad i pretezak, ali niste mogli nikako protiv sebe. Tek sada shvatate da ste se zagubili, u masi ljudi, u masi reci i neprijatnih situacija.Tesko je biti sposoban za srecu. Ne zelim ni da pomislim. Ne zelim ni da pomislim da mogu da se izvucem iz ovoga. Plasi me sama pomisao na srecu koja bi mogla da me zadesi. Plasi me moja nespretnost. Plasi me moj manjak zelje da stvari ostvarim. Sta ako jednog dana ne budem mogla sama niz stepenice da sidjem?

Bolje je da se navikavam na cinjenicu da nikada niz te stepenice necu moci da sidjem, da je svet samo tu u mom domenu, okviru, kako god.. Zamislim samo da ostanem sama, onda kada sam se zaista nekome predala. Zamisli zavaram samu sebe da je moguce ostati normalan. Imam osecaj da me je senka pokrila i nikada necu moci da ucinim nijedan korak koji bi mogao da me osvetli.