i.
Jedna sam od onih koja nikada nece pozvati. Nikada se necu ujednostaviti, iako sebi nalazem tu parolu. Smatram da je takav zivot laksi, kada imas hrabrosti I herca da uzmes ono sto zelis. Ali tu se stvara jedan problem, kao jedan veliki slon kojeg niko ne moze da pomeri… Moja neodlucnost. Ne mogu te se posle otarasiti tako lako, kao sto mogu da se otarasim svojih osecanja. Svoju zelju da te vidim vrlo lako mogu da ugusim.
Nikada nisam bila ni sigurna sta osceam prema tebi. Jeste neka vrsta prisnosti, odnosno neka vrsta mog prilagodjavanja svetu. Najgore mi je od svega to sto se u trenucima kada bih najvise trebala da budem zaljubljena prisetim koliko je to sve pogresno, da ja ne bi trebala da budem ta I da se to ne desava tako lako. Da to nije to. I onda mi se cak I desi da ti kazem neku od tih stvari iskeno, ali ih ti precujes. Ne cujes ih, ili ih zaobidjes, shvatis kako zelis I trazis potvrdu od mene da li je sve to tako zaista. Onda se ja, naravno, sebicnjakusa, setim. Pa mozes ga izgubiti, a nisi sigurna da je tako.
Hodam po ivici non stop. Ne znam na koju bih stranu skocila. Kao da je sa jedne strane provalija kojoj ne vidim kraj, a na drugoj dobro poznati teren neke pustinje.
I ne znam sta bih radial, najradije bih ostala da cucim tu na toj ivici, sa glavom na kolenima dok neko umesto mene ne odluci. Ako neko odluci, a meni bude lose, pa necu ja biti kriva. Moci cu da kukam do mile volje, da prebacujem I durim se.
I eto, sedecu sad ovako, citati, lezati, bilo sta raditi I uvek potajno gledati u telefon.
Kad ne vidim propusten poziv, bice mi pomalo krivo ali cu se ubediti da je tako bolje, jer secas se kako si bila iznervirana kada te je pozvao prosli put. I znam da jesam, pukla bih glavom o zid koliko sam bila iznervirana.
Ali me I dalje nervira kada nisi tu.
Sve je to jedna djavolja rabota, ta ljubav. NIsta to ne valja, I sve mi to smrdi.
A I ti, sto ne zoves vise?